Umjetnost je mašta

Akademkinji, kiparici i slikarici Mariji Ujević-Galetović (1933), nedavno je u galeriji Adris u Rovinju likovni kritičar Igor Zidić izabrao i otvorio izložbu reprezentativnih radova. Ta izložba bila je povod razgovoru s umjetnicom.

Gospođo Ujević-Galetović, dok sam putujući na Silbu razmišljao o razgovoru s vama, nadao sam se da ću vidjeti vaše skulpture na Silbi u galeriji na otvorenome, no galerija je zatvorena. Zašto?

Osobe koje održavaju galeriju zakazale su, ali galerija će biti otvorena.

Za galeriju na otvorenom treba talenta za prostorno oblikovanje.

Da, to je arhitektura. U arhitekturi sam napravila grobnicu Brune Bušića sa suzama na Mirogoju i maketu svoje stare kuće na Silbi, koju sam zajednički radila s arhitektom Tomislavom Kožarićem – arhitektura je kiparima bliska, bavi se volumenom u prostoru kao i kiparstvo.

Kad vam netko kaže da je fantastično to što radite, što pomislite?

Ne volim laskanje. Vrijeme će pokazati tko je od nas radio dobro, tko će opstati. Bilo je imena koja su fantastično startala, dobivala nagrade, a danas ne postoje. U umjetnosti se to često događa.

U kiparstvu je teško uspjeti ako niste u vezi s politikom.

To se odnosi samo na velike javne spomenike od nacionalnog, ideološkog i političkog interesa. Veliko prijateljstvo slikara Velázqueza i španjolskog kralja bilo je najsretnije iskustvo i postalo je mnogim umjetnicima primjer idealne suradnje. Dobri rezultati takve suradnje najbolji su kad je na istoj razini njihova kultura i estetika. Naručilac u takvu slučaju može zahtijevati, ali nikako i odrediti kako će umjetnik rad oblikovati. U povijesti nije zapamćen ni jedan vladar po dobru ako iza sebe nije ostavio dobru arhitekturu i iznimnu skulpturu. Po tome se stvara i piše povijest. A. G. Matoš je napisao: Za dobar spomenik treba veliki pokojnik, veliki kipar i dobra sredina.

Točno je napisao.

Malo je tko u hrvatskoj književnosti usporediv s Matošem. Kad nešto ne znam i imam kakav problem, uzmem knjigu Misli i pogledi A. G. Matoša, koju je radio moj tata, i čitam što je Matoš pisao o umjetnosti, o muzici, o slikarstvu, o spomenicima, o književnosti, i tada mi se u glavi sve raščisti.

Vaš je otac Mate Ujević iz Krivodola, iz siromašne Imotske krajine, a svojim je djelom itekako obogatio hrvatsku kulturu, osobito enciklopedistiku.

On je prije svega enciklopedist po vokaciji, otac moderne hrvatske enciklopedistike i režiser mnogih enciklopedijskih izdanja. Dobar realizator i organizator svojih ideja koje je, bez obzira na brojne prepreke, ipak uspijevao ostvariti. Nije lako među Hrvatima. Za Hrvate vrijedi rečenica koju je izgovorio Mussolini o Talijanima: Talijanima je teško vladati, ali se ne isplati! Tata je bio hrabar čovjek. Živio je u teškim vremenima, kada se tražila hrabrost. Danas se ni od koga ne traži hrabrost, danas je jedina građanska hrabrost izići na užareno sunce.

Otac je bio u rodu s Tinom Ujevićem?

Tin je rođen u Vrgorcu, ali je podrijetlom iz Krivodola, odakle su svi Ujevići. Zapravo je po župi i crkvi iz Poljica, koje su manje od Krivodola. Dugo to nisam znala jer je tata puno radio i nije nas imao kada voditi u Krivodol, kamo je nakon bakine smrti rijetko odlazio posjetiti djeda. Djed je bio klesar, a fascinirao me njegov mir, njegova šutljivost, koja je zračila kreativnošću. Kako nije baš mario za žensku djecu, prvi put me pogledao kada sam ga portretirala. Kad je vidio portret, pogledao me s interesom. Nije bio oduševljen mojim rođenjem jer sam rođena kao treća kći, a on je htio muškoga nasljednika. Tako je bilo nekada, a danas je to komedija.

Pročitao sam da ne pomišljate na retrospektivu svojega stvaralaštva, zašto?

Ne želim se izlagati stresu, a kako imam mnoštvo narudžbi i želje za novim radovima, nemam vremena kopati po prošlosti.

Ne volite svoju prošlost?

Općenito sam protiv toga da se govori o prošlosti. Mnoge „istine“ dolaze do nas kao interpretacija i politički su obojene. Povijest je kontaminirana. U njoj je previše prošlosti, a premalo sadašnjosti. Pogled na moju kiparsku prošlost zaista me ne zanima, volim danas, a najviše volim svoj posljednji rad. A i nemamo prostora za velike kiparske izložbe. Jedini takav dobar prostor u Zagrebu je Meštrovićev Dom umjetnika. Retrospektiva bi bila rekapitulacija mojega života. Zašto bih si priuštila tu rekapitulaciju? Osim toga, slučajnim spletom okolnosti dogodilo se da je troje kipara, mojih kolega, umrlo ubrzo poslije retrospektive.

Bojite se smrti?

Naravno, to je negacija života. Znate li da je kipar Robert Frangeš Mihanović natjeravao Ciganku koja mu je rekla da će umrijeti kad napravi jedan veliki kip. Od Rokova perivoja do Britanskog trga za njom je trčao u pidžami i tražio da to porekne. Kako nije porekla, nije dao da se postavi Kralj Tomislav, koji je postavljen tek 1947, sedam godina nakon njegove smrti.

Zato bježite na Silbu?

Ne bježim. Silba je moje prirodno mjesto, odavde je korijenima moja mama. Silba je moja koža, tu se osjećam doma kao zvijer u svojem brlogu, to je moje prirodno obitavalište. Ovdje su generacijama živjeli moji predci i prirodno je da živim kao oni. Čovjeka određuje krajolik! Izgleda smiješno što govorim, ali priroda u kojoj živim moja je sudbina, ona me oblikuje. Ne govorim o civilizacijskoj razini, nego o klimatskim uvjetima.

Gledam vašu sliku mora, izvana bonaca, a unutra vrije, kao i vi!?

More je jako opasno, onaj tko ga ne poznaje strada. Prema moru čovjek mora imati rešpekt. Općenito čovjek mora imati rešpekt prema prirodi. A bahati smo. Dugo mi je trebalo da shvatim kako je bahatost nemoralna. Strpljivost je jedna od najljepših ljudskih osobina. Strpljivost je zapravo priča o Jobu. Na razini simbola, naravno. Ljudi iz Biblije nisu bili budale koje nisu znale što rade i o čemu govore. Poslije pameti strpljivost je druga bitna ljudska osobina.

Prva je pamet?

Da. Samo ne pamet kao znanje. Ima ljudi koji znaju fantastične stvari, ali im je spoznaja mala. Spoznaja je viši stupanj znanja.

To je pamet?

Pamet je smisao za cjelinu i razlikovanje bitnoga od nebitnoga. Ima ljudi koji su matematički, ali ne i životno pametni. Životno inteligentni poznaju ljudsku prirodu. Veliki su pisci poznavaoci ljudske prirode

Općenito umjetnici.

Nitko za sebe ne bi smio reći da je umjetnik. Ne mogu zamislite da bi Tin Ujević za sebe rekao: ja sam umjetnik. A danas mnogi za sebe kažu da su umjetnici.

Što ste vi?

Ja sam teški fizički radnik, a koji put mi se posreći. Radim, radim i onda mi se koji put posreći. Ne može se ni jedan posao, pogotovo kiparski, raditi u kavanama, gdje mnogi raspravljaju o umjetnosti. Auh... Kičma me boli otkad sam sagnuta nad stolom radila Vrata raja za požešku katedralu. Nakon što sam digla 80 kila na kamion i ozlijedila kralješnicu, dugo sam nosila željezni korzet, koji sam zvala moj halter ego.

I Vrata su dobra?

Jako dobra. Nikad nisam tako što dobro napravila.

A Juraj Križanić na Kaptolu?

Križanić u vrtu svećeničkog doma na Kaptolu mi je najbolji portretni spomenik.

Možda vam je On odozgor pomogao?

Ako si sam ne pomogneš, neće ti ni On, kaže narodna poslovica. Kad je vidio koliko radim, pomogao mi je. Ja to govorim kao zafrkanciju. Mnogo je bolje kada svemu pristupamo s humorom. Moramo ublažiti tegobe života koji se pokazuje u ljepoti, dobroti, životu i smrti... Moj je posao poziv, nije zvanje. Da sam se rodila u doba moje bake ili prabake, ne bih imala nikakve šanse biti kiparica. Moja mama, koja je bila talentiranija od mene, nije išla studirati slikarstvo jer to nije bilo uobičajeno pa je studirala matematiku, fiziku i kemiju.

Dok uživate u ljepotama Silbe, osjećate li se katkad hedonistom?

Ne znam zašto ljudi imaju nešto protiv hedonizma. Pa lijepo je da čovjek uživa u svojem postojanju. Da uživa u životu. Da voli život.

U davna vremena hedonizam je bio cjenjeniji nego danas. Primjerice u Grčkoj.

Grčka je nešto potpuno drugo. Ona šetnica posvećena Akademu, po kojemu je Akademija dobila ime, imala je s jedne strane masline, a s druge platane. Tadašnji akademici hodali su po njoj, razmišljali i razgovarali. Nisu kao mi danas u rukama nosili najlon-vrećice, niti su oko njih jurili auti. Sve što su napravili u arhitekturi i kiparstvu bilo je promišljeno. Recimo Partenon. Nikad nitko prije ni poslije nije napravio tako lijepu kuću. Da je pet centimetara dulja, šira i viša, ne bi bila takva kakva jest, savršenih proporcija. Danas po svijetu imate citate i kopije Partenona, ali nigdje ni jedan nije kao pravi. Partenon je čisto kiparsko mišljenje i rješenje. Nije samo arhitektonsko i kiparsko savršenstvo nego je i savršeno smješten u prostoru.

Prostor je doista tako bitan?

Da. Urbanizam nije samo projekt funkcije nego i usklađivanje oblika i prilagođavanje već oblikovanu prostoru, zgradama u pejzažu, poštivanje postojećeg stanja. Da je i najgenijalniji, kip u devastiranom lošem prostoru neće imati nikakva učinka, neće komunicirati s ljudima. Arhitekti uvijek hoće nešto novo, a često ne misle devastiraju li time prostor. Vrlo je važno poštivati prostor, morate znati gdje ćete skulpturu smjestiti, u kakve odnose. Da stavim neku od svojih figura u Kozari Bok ili neki drugi krivi prostor, to bi bio uzaludan trud.

Kad već govorite o prostoru, recite nešto o proporcijama našeg Apoksiomena.

Po mojem osjećaju naš Apoksiomen ima neproporcionalno male ruke, kao da su ženske. Govorila sam onima koji su ga snimali da se to sakrije, ali nitko ne voli dobar savjet. Morate reći, ti si to rekao i onda to prihvate. Uzalud vam trud svirači, tako se kaže. Tu bismo izreku često morali primijeniti.

Jeste li, kako mnogi tvrde, najbolja hrvatska kiparica?

Tko u trci prvi dođe na cilj, on je najbolji. Vrijeme će pokazati koji je kipar nadživio nas i naše vrijeme.

Druge kiparice nemaju toliko radova po galerijama.

Zadovoljna sam da sam zastupljena u Modernoj galeriji, u Suvremenoj galeriji i u Laubi. Zadovoljna sam da se moji radovi nalaze i u javnim prostorima, u parkovima New Yorka i Beča, ali je veliko pitanje, moj gospodine, tko će opstati.

Je li bitno iskustvo da bi se stiglo do cilja?

Iskustvo olakšava da se lakše dođe do cilja.

S obzirom da je vaša skulptura
stilizirana...

Moja stilizacija je samo odbacivanje nepotrebnoga.

Kako biste stilski definirali svoje kiparstvo?

Ne bih nikako. Teško je govoriti o svojem rukopisu. Imam neke prethodnike, samo po odnosima prema volumenu, ne i po onome što skulptura emanira.

Tko su oni?

Kod nas je to Vojin Bakić, a u svjetskom kiparstvu Henry Moore. Povezuje nas čista glatka ploha koja nije mrtva, nije dosadna kao u većine minimalista. Ništa u prirodi nije ravno.

Je li vama kiparstvo medij kojim najbolje izražavate svoju čežnju za trajanjem u vječnosti?

Kipovi u bronci traju dugo pa tako automatski odlaze u vječnost, ali mene, kao svakoga čovjeka, zanima življenje života. Čovjek voli gledati dobru sliku, jesti dobru hranu, vidjeti dobru skulpturu. Prostori bez skulptura izgledaju strašno. Jednom sam bila u jednom gradu bez skulptura, neću spominjati njegovo ime, gdje se samo radi i jede, jede i radi. Takav grad nema kulture, nema duše. Kultura izražava više aspekata života koji se sastoji i od dobra i od zla, i od lijepog i od ružnog. Ima i simbole. Kada sam radila Mačke, koje inače nemam u kući, nastojala sam izraziti mačju lukavost, znatiželju i pamet.

Jeste li Mačke radili po narudžbi?

Nisam. Ali velik su dio velikih kiparskih djela narudžbe. Mona Lisa je narudžba, piramide su bile narudžba, i Rodinovi Građani iz Calaisa. Michelangelo je radio po narudžbi.

I Meštrović.

Meštrović osobito. Samo njegovi najljepši radovi nisu narudžbe. Zdenac života i Job nisu narudžbe i njih najviše volim. Kada sam izlagala u Meštrovićevoj galeriji, bojala sam se da će me svojom veličinom i plastificitetom njegovi veliki kipovi pojesti. Moje su skulpture visoke oko metar i pol, a njegove tri.

U vašem kiparstvu, za koje sam se počeo zanimati nakon postavljanja Šenoe, uvijek me se doimala čistoća forme i psihički sadržaj portreta koji emanira iz vaših skulptura, iz fiksiranih pokreta koji su u dinamici. Ima li smisla to moje „čitanje“ vaših skulptura?

Moore je to definirao kao „vitalnost volumena“. On ima tu vitalnost. Vitalnost nije kad netko trči, kad diže ruku ili nosi zastavu, nego ona živi u kipu. Kipar stvara paralelni, drukčiji svijet, oslobođen narativnosti. Kad tako ne bi bilo, tada bi najbolji pisac bio sudski zapisničar. To nije moja misao, ali je točna i ja je često citiram.

Zna se da Krleža nije bio zadovoljan kako ste ga skulptorski oblikovali, ali mnogima se vaš Krleža sviđa. Kad god prođem pokraj te skulpture ispod Gvozda, čini mi se da je Fric doista, kako ste napisali, „osamljeni skeptik“.

Ja sam to napisala u članku u jednoj knjižici, gdje sam napisala i da je sam u toj uvali, među mahovinom, sam i razočaran. Nije mi bilo lako napraviti Krležin kip, moja forma je Šenoa, s Krležom sam se namučila. Kad je došao vidjeti skice, bio je star i umoran. Govorio je o politici o kojoj pojma nisam imala, govorio je o detantu. Ja sam samo rekla da je detant ograničavanje suvereniteta, što je bilo točno. Tu sam rečenicu dobro smislila s obzirom na moje nepoznavanje politike i povijesti, koju sam mislila studirati da nisam bila primljena na kiparstvo. Danas mi to ne bi palo napamet. Povijest je veliko polje neznanja, to su samo pretpostavke.

Dobro ste poznavali Krležu?

Da, često me zvao u Zavod.

Je li dopuštao da govorite?

Kako ne, više nego drugi.

I što je rekao o vašim skicama?

Kad je vidio skice, rekao je: Mala, napravi mi samo bistu. Ubit će te Bela što si od mene napravila.

Jeste mu na to što odgovorili?

Rekla sam: Krleža, to je gotovo, gotovo. Volio je sa mnom razgovarati. Bio je jako intrigantan i šarmantan, imao je žive, prodorne oči, to sam uočila kad sam ga s petnaest godina upoznala u Klubu književnika. Drugi su mi tada bili nezanimljivi, a on mi je bio zanimljiv. Bio je poseban. Izuzetno ekspresivan pisac. Ma recite mi tko je ljepše i bolje opisao Antu Starčevića i Stjepana Radića. U jednom eseju Krleža je napisao „velika pametna glava Ante Starčevića“, i „licitarsko srce Stjepana Radića“. Tako kratko, a tako točno.

Šenoa, Matoš, Krleža, tri hrvatska književna velikana, slučajno ste ih odabrali?

Slučajno! Ne znam koji me vrag tjerao i ne znam zašto. Meni je bio važan Kafka. Kroz našu kuću prošli su brojni književnici, slikari, glazbenici, od kojih su mnogi radili za tatu kao urednika ili izdavača. Što se Matoša tiče, to je tatin utjecaj, on je obožavao Matoša, uvijek je govorio: Djeco, dajte, čitajte Matoša. Mi mladi nismo to šljivili, nije nas zanimalo, nama se sviđao Jesenjin. Mladost ne traži mudrost, mladost traži ljepotu, bezbrižnost, fatalnost.

Napravili ste jednog Krležu, jednog Šenou i više skulptura Matoša. Zašto toliko Matoša?

Zato što je meni Matoš najbolji naš književnik. Matoša bi trebalo popularizirati ne samo zbog hrvatstva nego i zbog europejstva. Sve što je Matoš napisao stoji i danas. I kao pjesnik mi se sviđa. Utjeha kose je osobito lijepa. Matoš je imao oštar jezik, jasnoću misli i čvrst stav o svemu. Nije lako podnositi takve ljude, njihovu pamet, znanje i mudrost. E, da nam je danas jedan Matoš.

Što bi bilo?

Imao bi tko reći ono o čemu manje-više svi šutimo. Sigurno bi pisao o našem sluganskom mentalitetu i vlasti koja ne zna vladati. Treba znati vladati, a ne samo služiti drugomu. Mi smo sluganski mentalitet i ne znamo vladati. Vlast mora biti pametna, mudra i dalekovidna; stroga prema sebi i pravedna prema narodu.

Kao naša?

Naša vlast nije stroga prema sebi nego prema narodu. Vlastohlepna vlast je moj klasni neprijatelji. Zato reformu školstva moraju raditi mudri ljudi, a ne učitelji i učiteljice koji su svima dijelili petice. Nama treba reforma bez ideologije.

Bez toga ne bismo mogli slaviti svoju „slavnu prošlost“?

Koju slavnu prošlost? Među našim veličinama imate tukce koji napuhuju svoju pamet kao što tukci napušu svoju resu. Hrvate treba naučiti da rade. Nama fali radne discipline.

Fali nama svašta.

Hrvatska mora biti bogatstvo različitosti. Studentima sam uvijek govorila da je sloboda mogućnost izbora, ali i da moraju znati što će izabrati. Bez znanja čovjek nije slobodan, on je žrtva navika, običaja... Bez slobode ni moj tata iz Imotske krajine ne bi mogao dosegnuti misao i spoznaju o sebi i svijetu oko sebe. Ali bilo je i ljudi koji su cijeli život živjeli u jednom mjestu, a bili su veliki.

Volite li Prousta?

Voljela sam ga neko vrijeme. Proust se potucao po francuskim salonima dok nije obolio, a onda se zatvorio u kuću i pisao. Da se nije razbolio, ništa ne bi napisao.

Je li točno da ne volite Tintoretta?

Kad sam ga na Venecijanskom bijenalu vidjela izvan konteksta crkve, te njegove goleme slike ja ne bih potpisala. U kontekstu tamne crkve to funkcionira, ali je fulano. Govorim o profesionalnosti. Znate, sve što se radi rukom ne radi ruka nego mozak. Ruka je produžetak mozga.

Pratite li našu suvremenu književnost?

Nedovoljno, ali ipak više od prosjeka. Samo dobri poznavatelji jezika mogu napisati dobru literaturu. Uvijek vrijedi ono: što više mašte, više zanata. Književnosti je jezik bitan. Što je kiparu forma, to je književniku jezik.

Veliki su problemi suvremene hrvatske kulture strah od kontinuiteta i tradicije, epigonstvo, pomodnost...

Mislite?

Zar nisu?

Život nije konstrukcija. O životu ćeš najviše naučiti u životu, o tome su pisali uspješni američki književnici. Jedan je išao kopati zlato pa je napisao roman, drugi je išao s mornarima loviti ribu pa je napisao roman. Ali ne o ribarima, nego o ljudskoj ustrajnosti, o ljudskoj borbi za život. Kontekst mora biti glavni, a ne ideja. Razumijete? Jučer smo se prijatelji i ja ljutili dok smo razgovarali o kiparima i slikarima koji imaju ideje i nude projekte. Ma kakve ideje i projekti, neka sjednu i rade.

Njihovi ponuđeni projekti najčešće su negdje već izvedeni.

A oni od države traže novce za ­neostvarene ­­projekte. Kakvi su to ministri i ministarstva koja misle da se sve mora financirati? Ne može netko dobiti stipendiju za pisanje nenapisanog djela. Tko je tu lud? Neka taj napiše roman koji će svi čitati pa neka onda dobije novce. Mora napraviti dobru stvar pa će novci trčati za njim. Svi misle da je Hrvatska krava muzara, a nitko od njih neće reći Kennedyjevu rečenicu: Ne gledajte što će Amerika uraditi za vas, nego što ćete vi učiniti za nju.

Za vas su na početku karijere govorili: Tako mlada, a već tradicionalna. Je li razlog bio vaše neprihvaćanje novih trendova?

Pročitala sam vrlo malo tekstova o sebi i ne sjećam se da sam pročitala rečenicu koju ste citirali. Samo se sjećam kako sam davno rekla da mi se ono što zovu avangarda u kiparstvu nimalo ne sviđa i radi imena, koje je zapravo vojni termin. Znači, otprilike, „naprijed oružje“, i nije prilično da vojni termin bude umjetnički pravac. Ja sam počela u doba apstrakcije, kada ni jedna skulptura nije mogla biti izložena ako je bila figurativna, a danas je sve obrnuto. Apstrakcija je tada bila što je danas konceptuala. Takva je bila moda. Jedan dan gledala sam televiziju i konstatirala kako sam godinama bila u velikoj zabludi.

Zašto?

Na televiziji su pokazali Ukrajinu i jedan samostan iz 12. stoljeća, crteže u samostanu. Bila sam začuđena kad sam vidjela da je u Ukrajini tada crtano kako u Europi nitko nije crtao. Europa je tada imala nespretnu, pomalo kvrgavu romaniku, koja jest lijepa, a oni u Ukrajini su u 12. stoljeću imali crteže kvalitete Picassa. Da imamo imalo poštovanja prema drugima, tada bismo cijenili umjetnosti drugih kultura. Mi, samodopadni, drski Europljani, koji masu toga još ne poznajemo.

I nemamo kriterija?

Danas se u umjetnosti cijeni samo novčana vrijednost. Ako u vas netko uloži milijun nečega ili za milijune otkupi vaš rad, tada vrijedite. Zato malotko može nabrojiti nečija tri dobra rada. Najveći kompliment za rad dobila sam od učenika koji je pohađao stručnu srednju školu u Zagrebu i sjećao se svih mojih kipova s izložbe u galeriji Forum. On je nabrojio sve moje radove koje ja nisam znala pobrojiti. To mi je najveći kompliment, uz lajanje psa na kip Mačke na ulazu u dvorište moje kuće.

Pas je lajao na kip?

Bio je ljut i lajao na Mačku koja stoji na ulazu moje kuće.

Je li skulptura Kozo, jedna i ironični komentar negiranja tradicijskoga?

Nisam sklona ni tradiciji ni avangardi, ne volim biti u krdu. Zanima me samo interpretacija koze, ono bitno što resi kozu, a to je inteligencija. Obožavam kozu, ona je čudesna životinja. Znate li vi da su nekada koze iz Obrovca ujutro same išle na Velebit na pašu i uvečer se s Velebita same kući vraćale? Jednom davno vozili smo se starom cestom i ugledali ženu s kozama koju smo pitali ide li tako s njima svaki dan. Odgovorila je da taj dan ne radi i da se ide s njima prošetati. Recite mi koja životinja ne jede kontaminiranu travu? Jedino koza. Kozu nikad nešto nije pregazilo na cesti. Ovcu da, svinju da, kokoš da, ali kozu ne.

Doista?

Rekli su mi na Braču da auto nikada nije pregazio kozu.

Zato ste kip nazvala Kozo, jedna?

Kozo, jedna je rečenica koju u Zagrebu često koriste muškarci kada iz dragosti kore ženu. Tada joj vele: kozo, jedna. Kad bi čovjeku u prehrani uzor bila koza, tada bismo bili manje bolesni. Koza nema rak, jedina uz morskog psa. Sve druge beštije imaju. Morski pas jede najfiniju hranu. Svima dajem recept za paštetu od morskog psa, koja je vrhunska.

Ima li vaš kip–kapelica Bruni Bušiću
na Mirogoju ikakve veze s očevim zavičajem?

Nikakve. Naručitelji su htjeli da grobu iz Pariza nešto dodam, što sam odbila, i napravila maketu kapelice sa suzama koju su oni prihvatili. Po kamen sam išla u Veronu i našla nijansu koja je odgovarala. Iznutra je kapelica bijela, a izvana crna, dvije simboličke boje smrti. Kada je kapelica bila otvorena za javnost, na Mirogoj je došao čovjek koji se brinuo o Bruninu grobu u Parizu i rekao kako je na Brunin sprovod iz Njemačke došla grupa ljudi s velikim buketom cvijeća koje zovemo suzice. Koja slučajnost.

Niste to znali?

Ne. Dobro je da neka rješenja odleže prije konačne odluke, kao što je dobro da neka hrana odstoji prije konzumiranja.

Neki portreti političara nisu vam uspjeli.

Samo sam kao studentica portretirala jednog političara. Njegovo ime nisam zapamtila, bio je lokalni političar. Dosta, dosta godina poslije napravila sam portret-bistu predsjednika Tuđmana, koji je postavljen u gradskom parku u Bjelovaru.

Jeste li zadovoljni Tuđmanovim portretom?

Portret-biste su zahvale, njima kažemo hvala osobi koja je za nas nešto napravila.

Jeste li kada portretirali Tita?

Nisam. Augustinčić je napravio Tita bolje nego što je Tito izgledao. Moja generacija nije bila uključena u portretiranje Tita, to su radili stariji od nas. Od Božidara Jakca do Omera Mujadžića, koji nije bio njegova političkog uvjerenja. Kad bi zašuškali novci, nitko nije odolio šuškanju. Hahaha…

Vi ne volite novac?

Kako ne bih voljela. Samo novac mora ići za mnom, ne ja za njim.

Znate li ga potrošiti?

Znam, znam.

Na kuhanje?

I na kuhanje, za koje uvijek nemam vremena. Imam jedno društvo koje voli dobro njupati, vole finu hranu i povremeno im kuham.

Ne čuvate ruke?

Ma dobro...

Zašto se ne volite rukovati?

Nemojte me to pitati.

Zašto?

Uvijek sam na rukovanje bila alergična, još kao dijete. Mnogima su ruke vlažne, a, budimo iskreni, ljudi ruke rijetko peru.

Ni Tesla se nije rukovao.

Ni on?

Kako prepoznajete dobar umjetnički rad i talentirana umjetnika?

Kada prvi put vidim neki kip i svidi mi se, odmaknem se i odem. Ako mi se drugi dan opet svidi, tada znam da je dobar. Ima nešto u tome. Ja sam studentima govorila da je lijepo ono što nas ponovno vuče da ga gledamo. Ne možemo dokučiti što je, a vuče nas da gledamo. To je kao i s romanima. Ja sam Hugoove Jadnike čitala valjda pet puta. Znate li kako su Francuzi zvali grčku umjetnost?

Ne znam.

Govorili su da je okupator. Jer je nametnuta kao kriterij. Jer su estetski kriteriji te umjetnosti u normiranju ljepote odveć agresivni. To mi je divno.

Onda imamo previše okupatora.

Zato iz memorije moramo odstraniti suvišno i znati što koristiti. Michelangelo je rekao da nedaroviti ne znaju ni ukrasti. Treba biti sposoban prepoznati i ukrasti kvalitetno. U pamćenju treba ostati samo ono što otkrije svoj volumen kao vlastiti rukopis. Što nađe svoju formu.

A kako ste kod studenata prepoznavali talent?

Bilo ga je kod onih koji su imali jaku percepciju, koji su bili senzibilni, znatiželjni i radišni.

Je li za dobra kipara nužno da je dobar crtač?

Crtež je osnova. Skulptura je zapravo crtež oko zamišljene osi. Ne mora se sve nacrtati, nego samo ono bitno, što razlikuje bitno od nebitnoga. Ima velikih slikara koji su bili i odlični crtači, ali kipar ne može biti loš crtač.

Je li vas zasićenost figurom i figurativnim vratila slikarstvu?

Nije.

A što vas je vratilo?

Volim promjenu.

Uključuje li talent iskustvo i znanje?

Talent je prirodni dar kojemu treba iskustvo i znanje. Leopardi kaže: kod prvog čitanja tražiš potvrde svojeg znanja i iskustva, a tek kod drugog čitaš podtekst, poruku, filozofsku i umjetničku, koja se nalazi ispod površine. I kultura na to dosta utječe. Ja sam imala talentiranih studenata koji nisu imali ni stekli veliku kulturu i malo su napravili.

Vaše crteže i slikarstvo jako hvali Igor Zidić, kustos vaše izložbe u Rovinju.

Krsto Hegedušić volio je moje crteže.

Zidić misli da u vašim crtežima ima humora, ironije, karikaturalnoga... A dok s vama razgovaram, najviše kritizirate.

Čovjek mora biti kritičan, najgore je povlađivati, ne volim takve. Dante je mlitavce stavio u pakao.

Obično povlađuju oni koji umjetnosti ne žele dobro?

Da. Cijela europska kultura počiva na tezi, sintezi i antitezi. I ne samo kultura. A sve se uvijek mora propitivati. I zato stalno propitujem. Nema odustajanja, svaki se posao mora završiti. Mladi su zbog toga u velikim problemima.

Zašto?

Jer su nestrpljivi.

Nemaju veze sa stvarnošću?

Nemaju veze sa životom. A trebaju je imati.

I u umjetnosti?

Naravno. Poplava i uspjeh dobrih američkih i svjetskih pisaca izišao je, kako sam rekla, iz stava prema životu. Oni su živjeli život o kojem su pisali.

Zašto onda ne volite „živu istinu“?

Pun mi je kufer istine, ja volim maštu. U umjetnosti je sve izmišljeno. To je paralelni svijet. Taj svijet raste, buja na životu, ali ne treba ga opisivati. Umjetnost je mašta! Samo mašta. Ne može mi nitko reći da postoji Primavera. Pa ni jedna žena nema njezine noge. Ona je slika u kojoj ljudi uživaju.

Kad bi vas netko prisilio da odaberete naših pet kipara, koga biste odabrali, kojih pet?

Ne znam. Ja stalno mislim o sebi, uopće ne mislim o drugima. Ja sam narcisoidni tip.

Mislite da umjetnik nije ništa ako nije narcisoid?

Tin je napisao: „Ima pod mojom kožom predragog Narcisa“.